Kakvo smo mi društvo

Kakvo smo mi društvo ? Imamo li nedostatke ?

Čovjek se zapravo nalazi u . . . odurnoj ropskoj zavisnosti od društva.On sam i stvara ovu zavisnost , hipostazirajući društvo i stvarajući mitove o njemu.
Socijalni uticaji i sugestije unakazuju religiozna vjerovanja,moralne ocjene pa i samosaznanje čovjeka.
Ali . . . postoji realnost koja leži mnogo dublje,od onoga što nazivaju društvom.
Konkretan čovjek je socijalni čovjek i ne može se odvojiti od njegove socijalnosti.
Ali,baš isključiva socijalnost čini čovjeka u stvari apstraktnim bićem . . . kao uostalom i obrnuto,potpuno uklanjanje njegove socijalnosti.
Razmatrati čovjeka isključivo kao socijalno biće je . . . čovjekovo ropstvo.On ima sklonost da uzdiže sebe preko svoje socijalne grupe,partije,profesije . . . ali baš to nije lično.
Od svih oblika čovjekovog ropstva . . . najveći značaj zapravo ima čovjekovo ropstvo od društva kao bića koje je socijalizovano . . . tokom dugih hiljada ljeta civilizacije.A sociološko učenje o čovjeku hoće da nas uvjeri u to . . . kako je tobože ova socijalizacija i stvorila čovjeka.On živi kao u socijalnoj hipnozi!Teško mu je da suprotstavi svoju sudbinu despotskim težnjama društva , upravo zato što ga socijalna hipnoza iz usta sociologa različitih pravaca uvjerava u to , da je samu slobodu dobio isključivo od društva!?
Ono(društvo)kao da govori čovjeku : „ Hej . . . ti si moja tvorevina,u sve što je u tebi najbolje ja sam uložio . . . i zato ti meni pripadaš i dužan si da mi daš cijeloga sebe“.

Aleksandar Herzen je po svome svjetonazoru bio društveni radnik ali je imao duboke misli sugerisane njegovim silnim osjećanjem ličnosti.
Njemu pripadaju riječi :“Potčinjavanje ličnosti društvu,narodu,čovječanstvu,ideji - produžetak je prinošenja ljudskih žrtava“.
I to je sveta istina.

Društvo uopšte nije organizam.Ono je kooperacija.
Društvo slobodnih ljudi a ne robova ne mora biti sazdano po liku kosmosa . . . nego po liku duha,tj. ne po liku hijerarhizma nego po liku personalizma,ne po liku determinacije nego po liku slobode,ne po liku vladavine sile i silnoga nego po liku solidarnosti i milosrđa.
Samo takvo društvo nije ropsko.
Izvor ljudske slobode ne može da bude u društvu . . . istočnik ljudske slobode je u duhu.
Sve što izvire iz društva porobljavajuće je – sve što izvire iz duha oslobađajuće je.Ispravna je stupnjevitost u prvenstvu ličnosti nad državom . . . a iza ovog stoji prvenstvo duha nad svijetom.

Ljudskim društvom upravlja „knez ovoga svijeta“ . . . i upravlja u nepravdi.Zbog toga je zapravo i prirodno da protiv takvog upravljanja periodično nastaju pobune.Ali veoma brzo ovim ustanicima protiv nepravde nanovo ovladava „knez ovoga svijeta“ i stvara novu nepravdu.

U tome i jeste dvostrukost revolucije , a u revoluciji se izvršava . . . Sud Božiji.

Bravo Markiz na ovako divnom tekstu i pozdrav od mene,,,Prvi put te susrecem ovde.

Čovjek se zapravo nalazi u . . . odurnoj ropskoj zavisnosti od društva.On sam i stvara ovu zavisnost , hipostazirajući društvo i stvarajući mitove o njemu.

Ovaj dio mi se bas dopada.