Štitaste uši izuzetno su važna natporodica unutar razreda kukaca u koju se ubraja više fizioloških štetnika velike važnosti za voće, vinovu lozu, ukrasno drveće i grmlje. Slabo su pokretljive i ne mogu se održati na jednogodišnjem kulturnom bilju, koje, zbog toga, rijetko napadaju. Hrane se uglavnom bjelančevinama sadržanim u biljnim sogovima. Kako se biljni sokovi sastoje uglavnom od čistog šećera, neke vrste ga izlučuju u obliku bistre i ljepljive medene rose.
Kod svih štitastih uši snažno je izražen spolni dimorfizam:
Ženke imaju reducirana krila, noge i ticala, ali zato imaju dobro razvijen usni aparat prilagođen sisanju. Većina ženki ima na gornjoj i djelomično donjoj strani tijela voštani štit (što im je dalo ime) koji je proizvod voštanih žlijezda. Pomoću tog štita pričvršćuju se za listove ili koru biljki.
Manji mužjaci imaju samo prednji par krila dok je stražnji par evoluirao u "stabilizatore", par izraslina s kuglicom na vrhu, najčešće dug koliko i ticala. Oči su im dobro razvijene a ticala i noge su im člankoviti. Uopće nemaju sisalo, što znači da se uopće ne hrane.
Razmnožavaju se spolno ili partenogenezom. Larva je pokretna, no vrlo brzo se uz pomoć sisala pričvršćuje za biljku. Veliki broj jaja ženka polaže ispod svog štita.